Kad je svega previše, a mira premalo.

Na Balkanu se stvari čuvaju. Ako su još dobre – ostaju.Ako ih više ne koristimo – možda će nekome drugome trebati. Ako su stare – nose priču i zaslužuju poštovanje.

Zato u našim kućama često stoje servisi u vitrinama, čuvani za goste koji rijetko dolaze, deke koje se vade samo „ako baš zatreba“ i namještaj koji se ne pomjera jer „tako stoji otkad znamo za sebe“.
Nešto se kupi od prve plate. Nešto se naslijedi. Nešto se ne dira jer je „od rahmetli majke“.

Mnogo toga ostaje jer se uz to veže osjećaj: ako to sklonim, kao da brišem dio nečega što je bilo važno. I tako, malo po malo, prostor postane arhiva života.

Jedna gospođa mi je jednom rekla: „Imam sto koji nikad ne koristim. Prevelik je, smeta mi. Ali ne mogu ga iznijeti – za tim stolom smo svi ručali dok su djeca bila mala.“

Sto i dalje stoji. Djeca su otišla. Ručkovi su se preselili u kuhinju. Ali sto i dalje čuva jedno vrijeme koje se ne može vratiti.

I nije problem u stolu. Problem je što više nema mjesta za ono što je danas.

Kad prostor više ne služi tebi, to se brzo osjeti. Stalno nešto smeta. Mora da se čisti. Nema mjesta za novo što nam je potrebno danas. Dom umara, iako bi trebao da odmara. U tom trenutku prostor prestaje biti saveznik.

Niko ne kaže da treba zaboraviti ili se odreći uspomena. Ali ne mora svaka uspomena zauzimati pola sobe ili pola ormara. Može ostati jedan predmet. Jedna slika. Jedan komad koji nosi priču.

Ostalo se može pokloniti dalje – s namjerom i bez krivice. Životne faze koje smo mi prošli sada prolazi neko drugi. Ono što nama više ne služi može nekome značiti početak. Tako stvari ne gube vrijednost – one je nastavljaju.

To nije samo čin rasterećenja doma. To je čin brige: prema prostoru, prema ljudima i prema onome što već postoji. Manje gomilanja znači manje potrebe za novim, a više poštovanja prema onome što već imamo.

Čim se oslobodi jedna površina, nešto se promijeni. Svjetlo je drugačije. Prostor ne izgleda prazno.
Izgleda lakše.

U Ever.ba vjerujemo da dom treba da prati život kakav sada živiš, a ne onaj od prije dvadeset godina. Zato biramo komade koji imaju svoju mjeru, ne guše prostor i ne traže da se sve oko njih prilagođava. Dom treba da se prilagodi tebi – ne obrnuto.

I ne moraš dirati sve odjednom. Dovoljno je da pogledaš jedan komad i zapitaš se: da li mi ovo danas treba? Ako ne – zahvali se i pusti da nastavi svoj put kod nekog drugog.

Na Balkanu smo naučili da čuvamo.
Možda je vrijeme da naučimo i da dijelimo i puštamo.
Ne zato što moramo,
nego zato što zaslužujemo više mira – u vlastitom domu i oko sebe.